Strah

Ovih se dana često susrećem s mladim ljudima koji se boje započeti posao.

Nakon što smo Ante i ja održali motivacijski govor za Večernji list o nastanku naše firme, sve češće do nas dolaze ljudi koji imaju odlične ideje, ali uz pitanja: ,,Pa kako ću ja otvoriti vlastitu firmu, a nemam ni viziju.“ ,,Vremena su za nas teška, naši su vršnjaci pobjegli iz zemlje“ ,, Što će moji roditelji reći ako mi firma propadne?“ I onda vidim da ipak svoje ideje drže sa strane i prihvaćaju ,,sigurne“ poslove u kojima uopće nemaju ambicije ni napretka, ali plaća je svakoga mjeseca redovna.

I onda na trenutak stanem i vidim da su ljudi u velikome strahu, strahu od neuspjeha.

Strah od neuspjeha je veliki problem današnjice dok je to isto današnje društvo gladno uspjeha više nego ikada.

Žao mi je kada naiđem na sposobne mlade ljude koji leže doma u nadi za promjenom, a vlak im odlazi.

Prvi korak je korak hrabrosti i odvažnosti, za taj korak moramo se se sami odlučiti, ali sustav bi isto trebao pomoći, bolje uputiti mlade ljude.

Zatim obitelj, prijatelji, svi su u nekom strahu. Mladi ljudi očekuju podršku, razumijevanje za svoju hrabrost i borbenost. Okolina je često samo uteg oko noge koji se boji izaći iz svoje zone komfora i ni sami se nisu uspjeli odvažiti za nešto više, baš zato ne mogu ni dati kvalitetan savjet u vezi ambicioznog rada.

Važno je shvatiti da ni ,,sigurni“ poslovi danas više nisu ,,sigurni“.

Prilika da se odvažimo, da se sami sebi dokažemo nas svakako čini boljim radnicima i ljudima. Istina je svatko od nas je samo mali kotačić u svijetu, no ne i manje bitan, taj osjećaj kada nešto kreiraš što je drugačije od drugih, to je onaj osjećaj koji ti daje zadovoljstvo i gura te dalje.

Drugi je korak fokus, potrebno je u svakom trenutku biti fokusiran isključivo na ono što je bitno za tvoju firmu. Posla uvijek ima, no važno je razabrati prioritete.

Ne mora se svakome svidjeti tvoja ideja i rad, ali siguran sam da će netko prepoznati i da trud neće proći nezapaženo.

Treći je korak dobra organizacija i kvalitetan rad, a to znači baš ono što sam rekao na početku, napraviti jasan plan, analizu tržišta te razabrati prioritete i gledati na sve bitne faktore koje utječu na naš posao.

Sve ovo pišem jer smo Ante i ja na početku prolazili isto.

Radimo aktivno od srednje škole, postupno smo napredovali, kasnije smo na stolu imali ponude za rad u državnim firmama. Baš tada smo se odlučili da nećemo ići tim putem nego vlastitim i težim.

Krenuli smo od maloga ureda bez wc-a, neki su nas brendovi redovno odbijali, no mi smo se odvažno nastavili javljati i pokazivati svoje ideje, nismo gubili ni u jednom trenu vjeru.

Danas smo zahvalni na tome, jer nam je to pokazalo da budemo još bolji i uporniji.

U početku smo i volontirali i radili samo za reference, nismo imali puno prihoda, samo za preživljavanje.

Radili smo od 5h ujutro, spavali smo u uredu ponekad.

Sve je to Antu i mene još jače motiviralo, plodovi rada su polako počeli dolaziti, brendovi su se sami počeli javljati.

Napominjem da nismo ništa izgubili od samih početaka, samo smo dobili, svaka prepreka i svaki neuspjeh je postao uspjeh, baš zato jer preko svakog neuspjeha postoji nova prilika za novi uspjeh.

Otpočetka smo se borili sami, okružili smo se sa par ljudi koji su jedini vjerovali u nas, to je bilo dovoljno i hvala im na tome. Da smo slušali sve negativne komentare i sve savjete koji su nas sputavali od samostalnog rada, danas ne bi bilo nove usluge na tržištu.

Zaključujem da se hrabrost isplati i da će sigurno biti nagrađena prije ili kasnije. I zato, siguran sam da na ovome svijetu ima prilike za svakoga i svaku ideju, uz upornost, hrabrost i vjeru u sebe. Svaki je čovjek sposoban, no nije svaki hrabar. Ne dopustimo da nas strah od društva i bližnjih sputava od onog što želimo kvalitetno dati tome istom društvu.

P.S. Ukoliko ovo pročita neka osoba koja još nije sigurna što i kako, slobodno neka nam se javi jer ćemo rado pomoći.